VIVEKA (PART V)
Sa laganim cerekom stvorenje ju je promatralo. U njenim očima Viveka je prepoznala zlo. Čisto i iskonsko Zlo. Obrisi ljudskosti koje je nosila bila su očita krinka. No Viveki nije bilo najjasnije zašto je uzela njen lik kao krinku.
-Mila moja Viv. Tako zbunjena. Pa zar nije očito zašto?- progovorila je.
Viveka je i dalje nijema, iako lakše dišući, stajala puna pitanja.
- Došla si ovdje ne da spasiš nekoga, već da se vratiš meni. –
- Kako…? –
- Pogledaj me! Tko sam ja? –
- Ne znam…-
- Znaš. Krivo mi čitaš oči. –
Viveka je ruke prinijela glavi kao da pokušava iz nje izvući mučan odgovor koji je u njenoj podsvijesti lebdio poput crne sjene jedva prepoznatljivog oblika. Čitav duh joj se podijelio u dva dijela. Međusobna bitka bila je kratka, ali grozničava i bolna.
Njena dvojnica znala je što se događa. Pogled joj je zaiskrio i cerek se produžio u apsurdnu veličinu. Viveka je tiho jecala rastrzana i izgubljena unutar sebe. Najednom sjena je izašla iz mraka definirajući svoj izgled i boje. U sljedećem trenu Viveka je dobila sliku. Savršenu i kristalno jasnu. Preplavljena suprotnim, a opet tako jasnim emocijama izgubila je ravnotežu na tren. Došavši k sebi rekla je:
- Znam. Sada znam. Tvoje ime je…-
- Zontka - dovršila je dvojnica
- Ti si… - zaustila je Viv
- Tvoja bolja polovica – nasmijala se Zontka, zatim ironično nadodala – Šteta što naš otac nije tako mislilo –
- Naš otac…-
- Jedan od vodećih. Još uvijek. –
- Vodećih?-
- Da. Vodećih. Vodećih tamo gdje se nikada nisi usudila pogledati ponovo. draga moja Viv. Tvoj kut sam uvijek bila ja. Čuvala sam naša vrata . Naš portal. Ti pripadaš nama. Ja sam ti. Ti si ja. Krvna veza neraskidive snage. Ja sam onaj dio našeg oca. Ti si dio naše majke. Razdvojili su nas.- Zontka je prišla bliže i nastavila - Otac je zbog slabosti prema jednoj mladoj, ali vrlo moćnoj vještici otrpio kaznu. I ja sa njim. Mene je poveo sa sobom one noći za vrijeme velike oluje. Otrgnuo me iz tebe van. Nisam htjela poći s njim. Primila sam se grčevito koliko sam mogla za tvoj ili bolje rečeno svoj vrat. Vikala sam kroz suze i pokušavala te probuditi. Kada si napokon otvorila oči, vidjela sam da me više nema u njima. Tvoje savršene smeđe oči izgubile su onaj šarmantan tračak crvekasto-žutog pigmenta. U jednom trenutku stajale smo licem uz lice gledajući se ili te netremično. Taj trenutak nitko nije mogao spriječiti. Čak ni otac. U tvom pogledu vidjela sam čistu stravu…-
- A ja u tvojima čisti očaj –
- … Zaklela sam se da ću se vratiti. Nakon što me otac ipak uspio otrgnuti od tebe, ti si otrčala k majci. Simboličan završetak. Otrčala si zbog straha. Zbog straha od oluje kako ti je otac usadio u glavi brišući sjećanje na mene. Godinama si vjerovala da se bojiš gromova. Da se bojiš oluja.
Otac je završio u nemilosrdnoj kaznenoj zoni od koje drhti svaki demon. Čak i oni pri samom vrhu. Proveo je tamo cijelu vječnost. Moja kazna što sam mu dopustila da me izvuče iz tebe van bila si ti. Vratili su me natrag u tebe, ali ne kao jednakopravnu polovicu, već kao potlačeni dio tvoje podsvijesti. Svaki dan sam gledala majku ne mogavši je dotaknuti. Svaki dan sam bila s tobom i doživljavala sve što ti se događalo. Ali kada bi ugledala krošnju nisam je mogla omirisati. Kada bi se s tobom zaljubila nisam mogla poljubiti. Svijet mi je bio sivo – crn, ne u stvarnim bojama. I ja sam bila dijete kada si ti bila dijete. No bila sam demonsko dijete, demonska polovica – zastala je kao da razmišlja, a zatim nastavila;- Predrasuda je da su svi demon zli. Ako si demon, zao si. To nije točno. Razlika između tebe kao čovjeka i mene kao demona je u tome što ja brže gubim dobrotu. Tamo gdje si ti oklijevala, ja ne bi. Tamo gdje si ti opraštala, ja bi se osvetila. Tamo gdje si ti šutjela, ja bi urlala. Možda i ubila. Sve te godine što sam provela s tobom bespomoćna nanijele su mi bol i patnju kakvu je trpio i naš otac u kaznenoj zoni. Kada se vratio iz nje, ni traga obzirnosti ili kajanja nije imao. Ni traga. Kada se vratio, znao je da sam i ja postala takva. Znao je što su mi učinili. Dok je provodio vrijeme na Zemlji, u ovoj čudnoj dimenziji puno je naučio od ljudi. Zadatak mu je bio načiniti dijete sa drugom demonkom u ljudskom obliku. Bio je to eksperiment. No otac se zaljubio u našu majku. Mladu i vičnu vješticu, čiji preci nisu svi bili ljudskog podrijetla. Ona je bila jedina koja ga je vidjela u pravom obliku. Onaj njen neljudski dio se pronašao u njemu. A njegov tada već naučeni ljudski u njoj. Tada smo začete. Nosila nas je samo četiri mjeseca. Babica koja je porađala našu majku također je bila vještica. Kada je vidjela da se rodilo sasvim zdravo i veliko dijete, nije joj dugo trebalo da shvati tko je naš otac. Bila je stara i konzervativna, demone nikada nije voljela. Ucijenila je našu majku. Otac je morao nestati. I nije se vraćao sve do one večeri. Rasla si sa mnom u sebi ili ja s tobom u sebi kako već želiš, brzo. Bile smo napredno dijete. Zločesto koliko i dobro. Moćno koliko i naivno i slabo. Bile smo prekrasan primjer ravnoteže. Prošlo je jedva pola desetljeća naše starosti kada su očevi nadležni saznali za nas. Doduše, kod njih vrijeme malo drugačije prolazi pa bi bilo točnije reći da su saznali za otprilike minutu i pol govoreći ovim vremenskim jezikom. Otac se morao vratiti po mene. A za tebe su rekli da će se pozabaviti kada dođe vrijeme. Vrijeme je došlo. Oduzela si život.
- Znam. Nisam bila toga uopće svjesna. Za mene, on je još uvijek bio živ kada sam pakirala torbe. Bio je na poslu.-
- Nisi bila svjesna zato što otac nije uspio ugrabiti onaj dio tebe koji njemu nije pripadao. Onaj dio naše majke. Demonski dio na koji sam se ja, tada već izuzetno ojačala, priključila. Ja sam ga ubila uz tvoju pomoć. Sada znaš da nisi pakirala odjeću u torbe zar ne?-
- Da. Pakirala sam njega.-
- Tako je. Poslanog da te uništi. Poslanog od našeg oca.-
- Agent –
- Bez mene nikada ga ne bi vidjela. Da te ubio tvoja podsvijest –moj dom- bila bi uništena. Zajedno sa mnom. Kao što rekoh otac je nemilosrdan. No jedan veliki dio mene naučio je živjeti sa ljudima kroz tebe. Prošla sam kao biće druge dimenzije ono što ni otac nije prošao. Naučila sam što znači biti čovjek. Naučila sam tajne zanata na koji su me prisilili.
- Bilo je vrijeme da otvorim vrata unutar sebe i da te izvučem van – zaključi Viveka
- Bilo je. Sada je vrijeme da ti se vratim. Vrijeme je da nestanemo, moja draga Viv. Neće dugo proći da ne saznaju za ovo. Ako već nisu. –
- Znam. Vrijeme je. –
- Onaj auto koji si gledala ranije ove večeri. Onaj sa jednim svijetlom što se spuštao niz brdsku cestu. Znaš čiji je.
- Naš. –
- Nikada neće naći tvoje tijelo. –
- Dođi – pozvala je Viv.
Zontka je pristupila tik do Vivekinog lica. Ispružila je ruku i zatvorila joj oči. Blagi trans bio je most Zontkinog puta natrag.
Njihova dva tijela spojila su se. Svijest i podsvijest spojile su se na tren, a onda vratile na svoje mjesto. Kada je Viv otvorila oči sjedila je za volanom crnog automobila na vrhu krivudave ceste.
Daleko ispod nje nazirala su se visoka svijetla rive.
U očima joj se nazirao crvenkasto – žuti pigment. Kosa joj je bila tamnija, a crte lice popunjenije. Stisnula je gas i krenula na put bez povratka.
Tijelo u strašnoj nesreći nikada nisu našli. Vivekin nestanak prijavio je vlasnik apartmana. Njene stvari poslali su na kućnu adresu. U jednom neraspakiranom koferu našli su samo hrpu pepela.
Viveka i Zontka zauvijek su nestale sa ovoga svijeta. I iz svih općepoznatih dimenzija. Nijedna strana nikada ih nije pronašla.
Majka i otac ponovo su se susreli sasvim slučajno u jednom drugom svijetu, oboje ih tražeći. Otac je poveo majku sa sobom.
Dok su se šetali kroz žive bršljane u vrtu svog doma otac je rekao: - Izgledale su božanstveno onako nanovo spojene. Da nije bilo onog iritantnog agenta niže klase Zontka bi se sa vremenom potpuno izgubila. Bilo je vrijeme da ih ponovo spojim. Zontka nikada u nije ništa posumnjala. Kada sam se vratio iz kaznene zone bio sam samo još više ljudsko biće nego prije, ali ona to nije znala. Patnja je dio ljudske prirode ne demonske. Demoni ne pate. Oni uživaju u boli. Moji nadređeni nisu predvidjeli taj problem. Natjeravši me u najgoru demonsku dimenziju porodili su čovjeka iz mene. Nitko to nije saznao. Za Zontku bio sam pročišćeno Zlo. Ostavio sam je u tom uvjerenju za njeno i svoje dobro. Imao sam plan i naše djevojčice su ga savršeno izvele. Gdje god da sada jesu znam da su potpune. Osjećam to – lagano se nasmiješio.
- I ja. Napokon. – odgovori majka – Možda se pojave kada im se rodi brat. Ili da kažem braća – veselo se zakikotala
- Vještico jedna – kaže otac i prigrli svoju ženu.
KRAJ
|
